BIBLIJSKA PORUKA DANA
Vrijeme kroz godinu
8. tjedan kroz godinu
Petak, 28. svibnja 2010.
Mk 11,11-25
11I uđe u
Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s
dvanaestoricom u Betaniju. 12Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje.
13Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali
došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. 14Tada
reče smokvi: "Nitko nikada više ne jeo s tebe!" Čuli su to njegovi
učenici. 15Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su
prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima
golubova klupe. 16I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. 17Učio ih je i
govorio: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A
vi od njega načinili pećinu razbojničku!" 18Kada su za to dočuli glavari
svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se
jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. 19A kad se uvečerilo, izlazili su
iz grada. 20Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaze da je usahla do
korijena. 21Petar se prisjeti pa će Isusu: "Učitelju, pogledaj! Smokva
koju si prokleo usahnu." 22Isus im odvrati: "Imajte vjeru Božju.
23Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: 'Digni se i baci u more!' i u srcu
svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže - doista, bit će
mu! 24Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste
postigli i bit će vam! 25No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate
protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše
prijestupke."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
VJERA
KOJA PREMJEŠTA BRDA
Mk
11,11-25
Isus
je unišao trijumfalno u svoj grad, grad svojih snova, Jeruzalem. U Luke imamo
prizor kako je Isus - vidjevši njegovu slavu - promatrajući s istoka, s
Maslinske gore taj sveti grad, mjesto Hrama njegova Oca, zaplakao gorko, što
taj grad nije prepoznao vrijeme svoga pohoda, što se nije obratio. I tko misli
da je Isus počivao na lovorikama, grdno se vara. Ne nosi njega valovlje
trijumfa, ne želi on nikakvu političku vlast ili moć, on i ne pokušava steći
simpatije u narodu. Ne koristi Isus nikakva sredstva kako bi poboljšao svoje
stanje, sliku ili ugled u narodu ili među uglednicima svoga naroda. Štoviše, on
svojim ponašanjem izaziva upravo suprotne učinke među svima. Upravo se sada
otvaraju sve fronte protiv duhovnih vođa vlastitoga naroda, protiv farizeja,
pismoznanaca, književnika, protiv velikosvećeničke
kaste i Velikoga vijeća.
Usputno
proklinjanje smokve samo je simbolična ilustracija onoga što se zbiva s cijelim
narodom i njegovim vodstvom. Ova zgoda gdje Isus proklinje smokvu jedina je
riječ prokletstva koju Isus uopće izriče, jedino čudo koje se događa nakon
proklinjanja. Ona se smjesta osuši. To je jedino Isusovo čudo koje je Isus
učinio u Jeruzalemu, jedino čudo u kome se nešto proklinje, njegovo jedino čudu
u kome on kažnjava, a sve se događa na stvorenju koje za to uopće nije krivo.
Ta tek se pojavilo lišće, nemoguće je prije lipnja ili srpnja očekivati plodove
sa smokve. Kao da sve podsjeća na Stari zavjet gdje Bog traži u svome vinogradu
plodove, grožđe, a nalazi samo vinjagu, izrod. “Kao grožđe u pustinji nađoh ja
Izraela, kao rani plod na smokvi vidjeh oce vaše; ali
oni dođoše u Baal Peor,
posvetiše se sramoti i postadoše grozote kao ljubimci njihovi... Pogođen je Efrajim, korijen mu je usahnuo; roda neće imati” (Hoš 9,10.16). Smokva je ovdje slika za narod od koga Bog s
pravom očekuje plodove, a njih ne nalazi. K tome osušena smokva sljedećega dana
služi Isus kao slika, kao primjer čvrste vjere.
Isus
ulazi u svoj grad i karte su otkrivene, kocke su odavna pale. Ulazi u Hram i
čisti ga od poslovnih ljudi, trgovaca, preporadavača.
Isusu je stanje nepodnošljivo. Kuća vlastitoga Oca postala je špiljom
razbojničkom. Vrijeme milosti gotovo da je minulo, upravo kao s onom smokvom
koja ne donosi ploda. Bog se sam vezao uz svoj narod ljubavnim vezama i sad je
sve gotovo prokockano. On je iznevjeren, narod ne donosi ploda. Narod ima
istinu od koje bi mogao cijeli svijet živjeti, ima Zakon što mu ga je Bog dao.
Ničim se taj Zakon ne može nadomjestiti ili staviti izvan snage. Izrael je
nešto posebno u svijetu, i Bog ga je izabrao da bude blagoslov svim narodima.
To je ta slika ‘smokve’ od koje se očekuje plod, ali on samo tjera lišće.
Uskraćuje hranu i sebi i drugima, njemu je lišće važnije od plodova. I kad Bog
traži plodove, on dolazi redovito uvijek ‘u nevrijeme’. Nikad on nije
dobrodošao, nikad nije njegov trenutak, kairos.
Izrael je nešto kao paradigma, kao nutarnja šifra za za
temeljni čovjekov stav, u sebi kontradiktoran. Bez Boga ne može, od Boga bježi.
Nutarnja pocijepanost, fragmentirano, kakvu svi poznajemo. I na kraju
neplodnost života. Zbog čega? Isus to zorno prikazuje čišćenjem Hrama od svega
stranoga i tuđega. Sveto se ničim ne smije profanirati, pogotovo ne čovjekova
duša ili srce. Ovo čišćenje Hrama samo smjera na ono nutarnje čišćenje koje se
ostvaruje nutarnjom katarzom. Isus nastupa čistom fizičkom silom. Samo se tako
izgoni i iz nas svako zlo. Čistom fizičkom silom. Stoga njegovi neprijatelji
odlučuju ubiti ga!
Poziv
na vjeru koja premješta brda, na pouzdanu molitvu, molitvu koja dolazi iz
pomirena srca. Treba ukloniti sve zidove i prepreke, sva brda koja nas dijele
od drugih, koja se isprječuju na našem životnom putu.Srce mora izići iz svoje
uskoće, nepomirenosti, mora se povezati s čovjekom i bližnjim. Vjerovati da je
molitva uslišana, i bit će vam. To je ono što Isus govori kad uči svoje učenike
na drugim mjestima molitvi Očenaša. U svakoj molitvi riječ je o tome, što
biramo: Želimo li Boga samo za svoje potrebe, želimo li da nam Bog podastre
pred naše noge ono što ga molimo ili tražimo, ili smo do te mjere usidreni u
Gospodinu, da nam sve zemaljsko postaje relativno, nepotrebno i suvišno, da
djelujemo samo iz povezanosti i jedinstva sa samim Gospodinom. I da nam je
stalo do toga da nikada ne ispadnemo iz toga zajedništva.
Želimo li da nam molitve budu uslišane, da živimo u zajedništvu, onda se moramo ponašati kako se ponaša sami Bog. On oprašta, on daje da njegovo sunce sja svima, da kiša pada svima, bez razlike. Vjerovati u Božje praštanje i biti spreman oprostiti, jedni drugima. U Markovu Evanđelju nemamo molitve Očenaša, ali na ovome mjestu imamo u bitnome srčiku onoga što je Isus izrekao o vjeri, o molitvi, o praštanju. Izgovara on to onima koji u ovome svijetu umiru od gladi. Bog je temelj života i snaga za život, ruka koja nas nosi, koja nas vodi, ljubav koja nas drži, dobrota koja nas nikada ne ostavlja. To je Isusova škola. To je bogatstvo koje ne bježi od vlastitoga siromaštva. Ništa i ničega se ne boji tko je usidren u Božjem povjerenju i praštanju. U Ivanovu Evanđelju ovaj prizor čišćenja Hrama stavljen je na početak Evanđelja. Kao da se time želi reći, sve ovo što slijedi u Isusovu životu zapravo je čišćenje ‘hrama’ čovjekova bića, tijela. To je istina za koju je Isus umro i potom uskrsnuo.